Selma i jesenska staza

Selma je šetala parkom prekrivenim zlatnim i crvenim lišćem.

Svaki njen korak šuštao je po suhom lišću, a hladan vjetar nosio je miris zemlje i drveta.

Na sredini staze stajala je stara klupa, prazna, ali savršeno pozicionirana prema zalasku sunca.

Selma je sjela, izvukla šal i omotala ga oko ramena.

U tom trenutku, pored nje je prošao stariji par, držeći se za ruke i smijući se tihim, blagim smijehom.

Selma je osjetila toplinu koju ostavljaju ljudi koji se vole jednostavno i iskreno.

Dok je sunce polako tonulo iza horizonta, pomislila je kako su neki trenuci dovoljno mali da budu obični, a opet dovoljno veliki da ostave trag u srcu.

Kada je ustala i nastavila put kući, lišće je još uvijek šuštalo pod nogama, a park je šaptao: „Svijet je pun tihih trenutaka, samo ih treba primijetiti."

✨ Laku noć — onako kako se šapće nekome ko ti donosi mir u srcu. ✨