Šapat jeseni

Selma je te večeri šetala parkom, gdje su lišće i vjetar igrali igru svojih sjena. Svaki korak pod njenim nogama škripao je tiho, kao da i tlo želi da je posluša.

Zastala je pored starog drveta, prislonila dlan na hrapavu koru i osjetila kako drvo šapće u tišini.

Nije bilo riječi, samo osjećaj: sve što je prolazilo, sve što je nestajalo i dolazilo — sve je dio jednog većeg ritma.

Selma je duboko udahnula, miris zemlje i lišća ispunio joj je pluća.

U tom dahu osjetila je spokoj koji nije tražio razlog.

Nije bilo briga, niti žurbe, samo trenutak u kojem je sve bilo na svom mjestu.

Kad je krenula kući, lišće je padalo oko nje, šaptalo priču o danu koji završava i o snovima koji tek počinju.

Selma se nasmiješila i znala: noć je prijatelj, a sutra će doći tiho, kao i svaki dah koji sada mirno spava.

🌙 Laku noć, Selma — neka te večeras zagrle šapat lišća i mir koji traje cijelu noć. 🍃