Selma i vrt snova

Jedne noći, dok je Selma već skoro spavala, začula je tihi šum iza zavjese. Pomislila je da je vjetar, ali kad je pogledala — kroz prozor je provirila mala svjetlucava bubamara.

„Selma, brzo! Vrt snova se budi, a ti si pozvana!" rekla je bubamara i mahnula svojim sitnim krilima.

Selma se obula u papuče od snova (koje su se same pojavile!) i tiho izašla. U dvorištu nije bilo trave, nego svjetla — hiljade cvjetova koji su sjali kao zvijezde.

Svaki cvijet šaputao je nečiji san: jedan o letu, drugi o smijehu, treći o moru i oblacima.

„Ovdje dolaze svi snovi koje ljudi zaborave," objasnila je bubamara. „Ali ti imaš zadatak — moraš probuditi onaj koji čeka samo tebe."

Selma je hodala vrtom dok nije ugledala mali plavi cvijet koji se nije otvarao. Čučnula je i tiho rekla: „Hej, ja sam Selma. Ako želiš, možeš opet sanjati."

Tada se cvijet otvorio, i iz njega je izašla mala iskra svjetlosti koja joj je sletjela na dlan. U trenutku je osjetila toplinu, mir i spokoj — kao da ju je neko nježno zagrlio.

„To je tvoj vlastiti san," šapnula je bubamara. „Čuvaj ga, jer on te čuva tebe."

Kad se probudila, na noćnom ormariću je ležao mali plavi cvijet koji je mirisao na jutro.

Od tada, svake večeri prije spavanja, Selma mu šapne: „Dobro veče, moj snu. Danas smo opet zajedno."

Laku noć Selma, ne zaboravi da san nije samo san nego može i da se ostvari.