Selma i pahulja koja nije htjela da se otopi

Jednog hladnog zimskog jutra, Selma je izašla napolje i pružila ruke prema nebu. Snijeg je padao tiho, kao da ne želi da probudi svijet.

Jedna mala pahulja sletjela joj je pravo na dlan — ali nije se otopila. Umjesto toga, zatreperila je i rekla:

„Brrr, kakva sreća da sam te našla, Selma! Ja sam pahulja koja se ne želi otopiti."

Selma se nasmijala: „Ali sve pahulje se otapaju kad postane toplo."

„Znam," rekla je pahulja tiho, „ali ja želim da vidim proljeće! Želim vidjeti kako cvijet raste, kako ptice pjevaju i kako sunce sja!"

Selma je pažljivo uzela pahulju i stavila je u mali stakleni teglić koji je držala na prozoru. Svakog dana joj je pričala šta se dešava napolju — o djeci koja prave Snješka, o toploj supi koju pravi njena mama, o kapima koje se tope sa krova.

Kad je proljeće napokon stiglo, tegla je bila prazna. Selma je pomislila da se pahulja ipak otopila, i malo se rastužila.

Ali te večeri, kad je otvorila prozor, iz vrta je doletio sjajni bljesak svjetlosti — i pahuljin glas je šapnuo: „Vidjela sam proljeće, Selma! Sada sam kap rose na cvijetu, ali još uvijek sam tu."

Selma se nasmiješila i šapnula: „Dobro jutro, pahuljo — i laku noć."

A na prozoru je zasijala mala kap svjetlosti, baš kao uspomena na san koji se nije otopio.

Laku noć Selma, ne zaboravi da i ako se istopim i dalje sam na tvom dlanu.