Selma i svjetionik snova

Na obali malog sela, gdje se more susreće s nebom, stajao je stari svjetionik. Svake večeri, kad bi se svi svjetlovi u kućama ugasili, jedan je uvijek ostajao da sja — onaj na vrhu tornja.

Selma je voljela taj svjetionik. Često bi sjedila na prozoru i gledala njegovo svjetlo kako pleše po valovima.

Jedne noći, kad nije mogla da zaspi, učinilo joj se da svjetlo treperi čudno — kao da joj maše. Obukla je svoj topli kaput i tiho otišla do obale. More je bilo mirno, a svjetionik je tiho zujao.

Kad je stigla do njegovih vrata, začula je glas: „Selma... ti si došla. Ja sam svjetionik snova."

„Svjetionik... snova?" pitala je tiho.

„Da," odgovorio je glas. „Moje svjetlo ne vodi brodove — ono pazi na dječje snove. Kad neko ne može da zaspi, ja šaljem zraku koja pronađe put do njih."

Selma je zastala i nasmiješila se. „Pa možda meni večeras treba tvoja zraka," rekla je.

Svjetionik je zatreperio jače, a oko nje se sve obasjalo zlatnim sjajem. Valovi su počeli da svjetlucaju, a more se pretvorilo u staklenu površinu kroz koju je vidjela snove — šarene, tople, smirene.

„Zatvori oči," šapnuo je glas.

Selma je poslušala, a svjetlost ju je obavila kao toplo ćebe. Vidjela je brodove od zvijezda, delfine koji pjevaju, i nebo koje se smiješi.

Kad se ujutro probudila u svom krevetu, na prozoru je sjajila mala kapljica svjetlosti, kao suza od mjesečine.

Od tada, kad god joj san ne dolazi, Selma samo pogleda prema svjetioniku — i zna da će neko, negdje, upaliti svjetlo baš za nju.

Laku noć Selma, večeras sam ja svjetlo za tvoj san.