Selma i svijeća koja čuva želje

Jedne tihe večeri, dok je kiša nježno kucala po prozoru, Selma je sjedila s bakom u kuhinji. Na stolu je gorjela mala, zlatna svijeća koja je mirisala na med i vaniliju.

„Bako, zašto ta svijeća gori svake večeri, a nikad se ne potroši?" pitala je Selma znatiželjno.

Baka se nasmiješila i rekla: „Zato što nije obična. U njoj spavaju želje — i svake noći ona čuva po jednu."

Selma je podigla obrve. „A može li čuvati i moju?"

„Naravno," rekla je baka. „Ali moraš je šapnuti nježno, tako da samo svijeća čuje."

Te noći, dok je baka slagala deke, Selma se nagnula prema plamičku i šapnula: „Želim da svi koje volim uvijek imaju mirne snove."

Svijeća je zatreperila i pustila jedan mali, zlatni plamičak koji je otplovio kroz prozor — pravo u noć.

Selma ga je gledala dok nije nestao u tami, a u srcu joj je ostala toplina, kao da ju je neko zagrlio.

Ujutro, kad se probudila, kiša je prestala, a sunce je obasjalo sobu. Na stolu je svijeća i dalje tiho gorjela, netaknuta, ali plamen je sada imao nijansu nježno ružičastu.

Baka je rekla: „Znaš, Selma… svijeća zna kada su želje dobre. Kad čuva neku lijepu, to pokaže bojom."

Selma je gledala plamen i šapnula: „Onda neka svake noći čuva po jednu."

I tako, svake večeri prije spavanja, Selma šapne jednu malu, dobru želju — a svijeća na stolu zatreperi i obasja njen san zlatnim svjetlom.

Laku noć Selma, nadam se da ću noćas ja biti tvoja želja.