Selma i grad od oblaka

Jedne večeri, dok je ležala u krevetu i gledala kako mjesec polako putuje nebom, Selma je uzdahnula: „Kako bi bilo lijepo kad bih mogla zakoračiti među oblake…"

U tom trenutku, s prozora je pao tračak svjetlosti — i pretvorio se u malu stepenicu od mjesečine.

„Samo vjeruj," šapnuo je tihi glas, „i doći ćeš tamo gdje snovi dišu."

Selma je oprezno zakoračila, i odjednom se našla iznad svijeta — hodala je po mekim oblacima koji su mirisali na šećer i vanilu. Ispred nje se prostirao grad od oblaka — kule od svjetlosti, mostovi od magle, a ulice su svjetlucale kao tragovi zvijezda.

Na ulazu ju je dočekala mala dama s krilima od pare. „Dobro došla, Selma. Ovo je Grad Snova — ovdje dolaze sve dobre misli koje ljudi sanjaju."

Selma je šetala kroz grad i vidjela kako djeca prave kuće od smijeha, a ptice nose pjesme u zlatnim košarama. U jednoj ulici, cvijeće je raslo iz smijeha, a svaka latica imala je ime — „Nada", „Radost", „Mir".

„A gdje idu snovi koji nestanu?" pitala je Selma.

Dama se nasmiješila i pokazala prema nebu: „Ne nestanu, dušo. Oni se pretvore u zvijezde. Kad neko zaboravi da sanja, zvijezda ga podsjeti."

Selma je pogledala gore i ugledala poznato svjetlo koje treperi — njenu malu zvijezdu, onu kojoj je svake večeri govorila laku noć.

„Znači… ona je moj san?" pitala je.

„Da," rekla je dama. „I sada znaš — svaka dobra misao ima svoje nebo."

Kad se probudila, na jastuku je ležao mali, pahuljasti oblačić koji je mirisao na nebo.

Selma se nasmiješila i šapnula: „Vidimo se opet, grad od oblaka."

Laku noć Selma, koračaj mirno po gradu svjetlosti znajući da sam ti u svakom snu.