Selma i ptica od svjetlosti

Jedne noći, dok su se oblaci tiho razilazili, Selma je ležala budna i gledala kroz prozor. U tišini je začula lagano kucanje — tik, tik — kao da neko nježno dodiruje staklo.

Kad je prišla, ugledala je malenu pticu napravljenu od svjetlosti. Krila su joj treperila kao plamičci, a oči su bile tople i blage.

„Zdravo, Selma," rekla je ptičica tiho. „Ja sam Glas tišine. Dolazim svake noći da pokupim sve brige koje nisu uspjele da zaspu."

Selma ju je pitala: „A šta radiš s njima?"

„Nosim ih daleko, iznad planina, i pretvaram ih u zvijezde. One svijetle da te podsjete da ništa teško ne traje zauvijek."

Selma je otvorila dlan, a ptica je sletjela i obavila ga toplim svjetlom. Osjetila je kako joj srce postaje lagano, kao da su svi mali strahovi jednostavno — otopili se.

„Hoćeš li se vratiti?" pitala je.

Ptičica se nasmiješila: „Svakako. Sve dok imaš snove koje treba čuvati."

Zatim je poletjela prema nebu, ostavljajući za sobom trag svjetla koji se pretvorio u novu, tek rođenu zvijezdu.

Selma se vratila u krevet i zaspala s osjećajem mira, znajući da negdje gore, među zvijezdama, njene brige sada sijaju kao male iskre svjetlosti.

Laku noć Selma, sve tvoje brige su noćas zvijezde na nebu.