Selma i sat koji mjeri snove

Jedne večeri, kad je nebo bilo prepuno zvijezda, Selma je u staroj kutiji svoje bake pronašla neobičan sat. Nije imao brojeve — samo male, sjajne tačkice koje su svjetlucale kao zvjezdana prašina.

Baka joj je rekla: „To nije običan sat, dušo. On ne mjeri vrijeme — nego snove."

Selma je okrenula kazaljku, i u sobi se začulo tiho „tik-tik", ali svaki otkucaj zvučao je kao šapat uspavanke.

U tom trenu, prostorija se lagano zamutila, i Selma je osjetila kako je nešto nosi — kao da plovi po svjetlosti.

Našla se u ogromnoj dvorani od oblaka, gdje su snovi visjeli na zlatnim nitima. Svaki san bio je drugačije boje — neki su se smijali, neki su pjevali, a neki su spavali.

„Dobrodošla, Selma," rekao je stari čuvar snova s dugom bradom od magle. „Ti si prva koja je otvorila sat u sto godina. Sad možeš izabrati jedan san da ga pokloniš svijetu."

Selma je razmišljala, gledala oko sebe i napokon odabrala — mali, sjajni san u obliku srca.

„Ovaj," rekla je. „On ima mir u sebi."

Čuvar se nasmiješio i pustio ga da poleti. San je odletio visoko i pretvorio se u zvijezdu koja je zasjala nad Selminim domom.

Kad se probudila, sat je i dalje bio na stolu, ali kazaljke su stale — tačno na trenutak kad se ona nasmiješila.

Od tada, svake večeri prije spavanja, Selma ga samo lagano dotakne i šapne: „Jedan otkucaj mira, molim."

I svijet, bar na tren, postane tiši i topliji.

Laku noć Selma, nadam se da te miri što moje srce kuca za tebe.