Selma i kutija od svjetlosti

Jednog popodneva, dok su se oblaci lijeno vukli nebom, Selma je u tavanu svoje kuće pronašla staru, drvenu kutiju. Bila je zatvorena zlatnim lokotom, ali čim ju je dotakla — lokot se sam otvorio.

Unutra nije bilo ništa osim male iskrice svjetlosti.

„Čudno," šapnula je Selma. „Kutija bez igračaka?"

Ali tada je iskra zatreperila i rekla tihim glasom: „Ja sam svjetlost koju djeca zaborave kad porastu. Ti si me pronašla, pa sad mogu opet sijati."

Selma je pažljivo uzela kutiju i odnijela je do prozora. Kad ju je otvorila, svjetlost se razlila po cijeloj sobi — pretvarajući zidove u prozore prema nebu, zavjese u oblake, a pod u more svjetlucavih tačkica.

„Selma," rekla je svjetlost, „imam moć da čuvam tvoje lijepe trenutke. Kad se nasmiješ, ja zasvijetlim jače. Kad se rastužiš, ja te podsjetim da ništa lijepo ne nestaje — samo čeka da ga se sjetiš."

Selma je stavila kutiju kraj kreveta i svake večeri prije spavanja, šapnula bi joj po jednu lijepu misao — o baki, o prijateljima, o jutarnjem suncu.

Kutija bi tada zasjala nježno, kao da joj kaže: „Vidim te. Čuvam te."

Jedne noći, kad je bila tužna bez razloga, pogledala je prema kutiji — i vidjela kako sija jače nego ikad. Unutra su plesale slike svih njenih osmijeha, zagrljaja, šapata „volim te" i svih malih stvari zbog kojih se srce grije.

Selma se nasmiješila, zatvorila oči i zaspala uz svjetlost koja je disala s njom, polako, mirno, kao uspavanka svijeta.

Laku noć Selma, otvori svoju kutiju jer u njoj ćeš pronaći mene.