Selma i tišina koja govori

Jedne večeri, kad je vjetar šaputao kroz krošnje, Selma je sjela na svoju omiljenu klupu u parku. Bila je tišina, ona nježna, mekana tišina koja nije prazna — nego puna nečeg neobjašnjivo toplog.

Dok je gledala u jezero, primijetila je da se na površini pojavila mala svjetlucava linija, kao da neko povlači kistom od svjetlosti.

„Halo?" upitala je tiho.

Tada se iz vode pojavila mala figura — stvorena od mjesečine i kapljica. Bila je nalik djevojčici, ali prozirna, kao da je sastavljena od mirnoće.

„Ja sam Tišina," rekla je glasom koji se jedva čuo, ali ga je Selma osjetila duboko u sebi. „Došla sam jer čujem kad ti srce priča."

Selma je zatreptala. „A šta ono priča? Ja ga baš i ne čujem uvijek."

Tišina je sjela pored nje, a površina jezera je postala potpuno glatka.

„Priča da nosiš puno više dobrote nego što misliš. Priča da nekad sumnjaš u sebe, a ne bi trebala. Priča da ti nedostaje samo malo mira."

Selma je spustila ramena. „Zvuči tačno."

Tišina se nasmiješila, a njen osmijeh je bio kao svjetlost svijeće. „Kad god ti bude teško, ne traži glasne odgovore. Samo sjedni ovdje, ili zatvori oči. Ja ću doći. I sve što ti treba — već je u tebi."

Potom je lagano dodirnula Selmin dlan. U tom trenu, Selma je osjetila nešto toplo, kao da joj se cijelo tijelo odmara. Vjetar je stao, jezero je šuškalo tiho, a zvijezde su treperile kao da potvrđuju svaku riječ.

A onda je Tišina nestala — ostavivši za sobom samo mali krug svjetlosti na vodi.

Selma je krenula kući mirnija nego ikad. Te noći, zaspala je bez ijedne brige, jer je znala: kad god poželi, tišina će opet pronaći put do nje.