Selma i zvijezda koja nije znala svijetliti

Jedne noći, dok je Selma gledala u nebo, primijetila je nešto neobično — među svim sjajnim zvijezdama nalazila se jedna koja je titrala, kao da se trudi zasvijetliti, ali ne uspijeva.

„Sićušna zvijezdo, šta se dešava?" šapnula je Selma.

Na njeno iznenađenje, zvijezda se spustila niz nebesku stazu i zaustavila pred njenim prozorom, mala i drhtava, jedva vidljiva poput plamena koji se gasi.

„Zovem se Mira," rekla je zvijezda tihim glasom. „I… ne znam kako da svijetlim. Svi drugi mogu, samo ja ne."

Selma se nježno nasmiješila. „Možda ti treba samo neko da vjeruje u tebe."

Zvijezda je nesigurno trepnula. „A ti… vjeruješ?"

„Naravno da vjerujem," rekla je Selma i prstom lagano dotakla malo svjetlucavo biće. „Svi imaju trenutak kada zasjaju. Samo moraš otkriti svoj."

Miri je postalo toplije. Počela je svijetliti jedva primjetno — kao mala iskra nade.

„Ali kako da budem jaka kao ostale?" pitala je.

Selma je uzela staklenu kuglicu s noćnog ormarića, onu koja je u sebi imala sitne svjetleće tačkice, i stavila Miru unutra. „Probaj ovdje. Kad se osjećaš sigurno, svjetlost raste."

Kuglica se napunila nježnom toplinom — i odjednom je Mira zasjala jače, pa jače, pa još jače, sve dok cijela soba nije izgledala kao mala galaksija.

„Uspjela sam!" povikala je zvijezda uzbuđeno.

„Naravno da jesi," rekla je Selma. „Samo je trebalo malo hrabrosti. I malo ljubaznosti."

Mira je zatim polako poletjela nazad prema nebu. Kad je stigla na svoje mjesto, zasjala je najsjajnije od svih — ne zato što je bila najveća, već zato što je naučila da svjetlost dolazi iznutra.

I svake naredne noći, kad god bi Selma pogledala gore, Mira bi zatreperila posebno jako — kao da joj kaže: „Hvala što si vjerovala u mene."

Laku noć Selma, da znaš da ja uvijek u tebe vjerujem.