Selma i most od šapata

Selma je voljela šetati predvečer, kad se grad utiša, a svjetla postanu mekša. Te večeri odlučila je poći putem kojim nikad ranije nije prošla.

Dok je hodala, ugledala je most koji nije bio na nijednoj mapi — tanak, elegantan, kao da je ispleten od svjetlucavog zraka.

Prišla je bliže. Most je izgledao krhko, ali čim je zakoračila, osjetila je toplinu ispod stopala, kao da most prepoznaje svaki njen korak.

A onda… čula je šapat. Ne od vjetra, ne iz vode, nego sa samog mosta: „Neko misli na tebe."

Selma se trznula, ali šapat je bio blag, kao da miluje.

Napravila je još jedan korak. Svjetlost je zatitrala, a most je prošaputao ponovo: „Neko ti želi dobro večeras."

Selma je nastavila hodati, sve dok nije stigla na sredinu mosta. Tamo je svjetlost bila najjača, a šapat najjasniji — sada je dolazio kao topli glas koji je poznaje bolje nego iko.

„Neko ti čuva uspomene." „Neko ti se tiho divi." „Neko te nosi u mislima, baš sada."

Selmi je srce postalo lagano, kao da joj se oko duše spušta meki plašt mira.

Tada je primijetila da na drugoj strani mosta stoji mali kamen sa ugraviranim simbolom srca i kratkom porukom: „Ako si ovo pročitala, nisi sama."

Selma je polako prešla preko ostatka mosta i okrenula se da ga još jednom pogleda… ali most je polako nestajao, toplim svjetlom se gaseći u večeri, kao da postoji samo za one koji treba da čuju ono što nikad ne traže naglas.

Selma se nasmiješila. Ne jer je znala ko joj je šaptao, nego jer joj više nije bilo važno — osjećaj je bio dovoljan.

Te noći, dok je zatvarala oči, most joj se vraćao kao slika u mislima: tanak, topao, nježan.