Selma i staza od izgubljenih želja

Jedne tihe noći, kada su zvijezde bile neobično bistre, Selma je odlučila prošetati kroz park. Nije znala zašto — samo je osjetila da je nešto zove.

Kad je stigla do starog drveta, primijetila je nešto što nikada prije nije vidjela: slabašna, srebrna linija na tlu, kao da je neko prosuo malo mjesečine.

Selma se sagnula i dotaknula je prstom. U trenutku kada ju je dodirnula, linija je zasjala jače i pretvorila se u stazu — od svjetla, od onih tihih, izgubljenih želja koje ljudi izgovore samo jednom, pa ih zaborave.

Staza je vodila među drvećem, pa sve do starog kamenog bunara. Na ivici bunara nalazila se mala kutijica, tamna izvana, ali iznutra blistava.

Selma ju je otvorila. U njoj je bio samo jedan listić, mirisan na noć. Na njemu je pisalo: „Želim da Selma zna da je neko misli i kad ona to ne sluti."

Selma je zastala. Srce joj je zatitralo — ne od iznenađenja, nego od nečeg predivno poznatog.

U tom trenutku, iznad bunara zapalila se mala iskra. Iz nje je dopro topli, tih glas: „Onaj ko ti želi mir u večeri, i osmijeh ujutro."

Iskra se zatim razlila u mnoštvo svjetlucavih tačkica koje su poletjele prema nebu.

Na putu kući, staza od svjetla polako se gasila iza nje, kao da se vraća svijetu želja. Ali jedna želja je već ispunjena: Selma je znala da negdje postoji neko ko je misli čak i dok ona misli da je svijet potpuno tih.

✨ Laku noć — onako kako se govori samo nekome ko se nosi u mislima. ✨