Selma i klupa koja pamti korake

Selma je te večeri sjela na staru klupu u parku, onu koju je uvijek preskakala jer joj je djelovala obična.

Ali čim je dotaknula drvo, klupa je tiho zašuštala: „Znaš… ja pamtim korake ljudi koji nose nešto lijepo u sebi. Danas si mi prvi put sjela."

Selma se nasmiješila. „A šta ti tačno pamtiš?"

„One trenutke kad neko misli na nekoga s nježnošću," rekla je klupa, „i onda tiho prođe ovuda, kao da traži nečiji trag u zraku."

Selma je gledala u nebo, osjećajući kako joj srce lagano poskakuje.

„A jesam li ja takva?" upitala je.

Klupa nije dugo šutjela. „Ti si baš takva. Zato sam te i pozvala da sjedneš."

Vjetar je prošao kroz park, tiho kao da ih ne želi prekinuti.

Selma je osjetila neko posebno prisustvo, kao da večer nosi nečije misli do nje, nečije tihe korake koji možda baš sada traže njen trag.

Kad je ustala, klupa je prošaptala: „Neko te misli večeras toplije nego što znaš."

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome ko ti je bliži nego što shvata. ✨