Selma i cvijet koji je šaptao

Jednog proljetnog jutra, Selma je šetala kroz malu livadu pored rijeke. Među travom je primijetila jedan neobičan cvijet — nježno plavi, gotovo svjetlucav, koji je lagano njihao glavu kao da diše.

Kad mu je prišla bliže, začula je tihi glas: „Selma… hvala što si me vidjela."

Iznenađena, Selma se nagnula. „Ti… govoriš?" upitala je.

„Svi cvjetovi šapuću, ali rijetko ko ih sluša," rekao je cvijet. „Svi nose tajne koje čekaju da ih neko otkrije."

Selma se nasmiješila. „A koju tajnu nosiš ti?"

Cvijet se blago nagnuo prema njoj. „Nosim ono što srce traži, ali se boji da prizna. Danas ti ga dajem — tvoj osmijeh je jači nego što misliš."

Selma je osjetila kako joj srce postaje lakše, a livada mirnija, kao da svaki cvijet oko nje diše s njom.

Približila je lice cvijetu i šapnula: „Hvala ti što si me podsjetio…"

Cvijet je zatreperio jednom, nježno, i učinio da Selma osjeti toplinu koju je davno tražila.

Dok se vraćala kući, znala je da svaki put kad pogleda u livadu, tamo negdje čeka neko tiho čudo koje misli samo na nju.

✨ Laku noć — onako kako se šapuće nekome ko ti je u srcu. ✨