Selma i uspavana livada

Jednog toplog proljetnog dana, Selma je šetala kroz šumu. Ptice su pjevale, a cvjetovi su mirisali tako lijepo da se osjećala kao u bajci. Nakon nekog vremena stigla je do male livade. Bila je tiha — previše tiha.

„Zašto je sve tako mirno?" pitala se Selma.

Odjednom je čula tihi jecaj. Pogledala je oko sebe i vidjela malu tratinčicu kako drhti.

„Šta ti je?" upitala je nježno.

Tratinčica je šaptala: „Svi na livadi su zaspali i ne mogu da se probude! Sunce ih više ne grije, a vjetar više ne pjeva."

Selma se zamislila. Onda se sjetila svoje male sviralice koju je uvijek nosila u džepu. Izvadila ju je i počela da svira veselu melodiju.

Zvuk se razlio livadom poput svjetlosti. Prvo se probudila jedna bubamara, pa leptir, pa cvijet po cvijet. Sunce je polako provirilo iza oblaka i obasjalo livadu zlatnim zrakama.

„Selma, ti si nas probudila!" rekli su cvjetovi veselo.

Livada je ponovo živnula — ptice su cvrkutale, vjetar je pleo kroz travu, a Selma se smijala.

Kad se vratila kući, legla je u svoj krevet, a sviralicu je stavila pored jastuka.

„Ako ikad opet neko zaspi preduboko," šapnula je, „znam šta treba da uradim."

I te noći sanjala je livadu punu cvijeća koje joj se zahvaljuje šapatom u vjetru. 🌷