Selma i posljednji tramvaj

Selma je žurila prema stanici, a grad je već bio tih.

Posljednji tramvaj te večeri stajao je kao da čeka nekoga ko kasni — iako vozovi to nikad ne rade.

Kad je utrčala unutra, samo je jedan putnik sjedio, mladić u tamnoj jakni, sklonjen u svoj mir.

Tramvaj je krenuo, a oni su se na kratko pogledali — onako slučajno, ali ne baš slučajno.

Nakon par stanica, tramvaj se iznenada zaustavio zbog tehničkog problema. Vozač je rekao da će potrajati nekoliko minuta. Tišina je ispunila vagon.

Selma je sjela preko puta mladića. On je skinuo slušalicu iz jednog uha i, pomalo stidljivo, ponudio joj je. „Hoćeš čuti? Mirna je muzika… pristaje ovoj tihoj noći."

Selma je prihvatila. Melodija je bila mekana, umirena, kao da se ne boji ničije blizine.

Ona i on su se u tišini nasmijali jedno drugome, bez potrebe da išta kažu.

Kad je tramvaj ponovo krenuo, on je samo tiho rekao: „Nekad je lijepo kad nešto stane. Daje ti priliku da primijetiš ko ti zapravo sjedi preko puta."

Selma je osjetila kako joj se riječi uvlače pod kožu, tople, jednostavne… ali prave.

Kada je izašla na svojoj stanici, još uvijek je osjećala trag njegovog pogleda.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome koga bi sudbina pozvala u svoj posljednji tramvaj. ✨