Selma i čovjek iz biblioteke

Selma je te večeri svratila u malu, starinsku biblioteku koja je uvijek mirisala na papir i tišinu.

Tražila je knjigu koju nikako nije mogla pronaći — posljednji primjerak je, naravno, već bio posuđen.

Dok je prelistavala police, prišao joj je tihi glas: „Tražiš Ispod zvjezdane kože? Ako je to — mislim da imam baš nju."

Selma se okrenula. Zaštitar biblioteke, mlađi muškarac sa blagim osmijehom, držao je knjigu u rukama. „Neko ju je ostavio na pogrešnoj polici. Dešava se."

Dok joj je pružao knjigu, njihove prste je okrznula. Nije to bio onaj slučajan dodir koji ljudi zaborave u sekundi — bio je to onaj kratki, miran trenutak u kojem oboje zastanu, ali se niko ne povuče.

„Zanimljiv naslov," rekla je.

„Jest. Knjige su čudne…" odgovorio je. „Pojave se tačno onda kad nekome zatrebaju."

Selma se osmjehnula, ali u sebi se pitala — govori li on o knjizi, ili o nečemu drugom.

Kad je odlazila, on joj je tiho dobacio: „Ako ti se svidi… dođi mi reći. Volim kad ljudi pronađu nešto što ih dotakne."

Selma je te večeri nosila knjigu u rukama kao da čuva nešto dragocjeno, ali ono što joj se najviše urezalo bilo je to malo topline u biblioteci, od nekoga ko je znao prepoznati šta nedostaje — i kad je riječ o knjigama, i kad je riječ o ljudima.

✨ Laku noć — onako kako se poželi nekome ko pronađe baš ono što ti treba.