Selma i slušalice koje su otkrile tihu pjesmu

Selma je jednog popodneva sjedila u tramvaju, umorna, razmišljajući samo o tome kako da što prije stigne kući.

Tramvaj je bio pun, ljudi nervozni, a grad bučan.

Onda je čula — vrlo tiho, jedva primjetno — neku melodiju. Nije dolazila iz zvučnika. Dolazila je iz slušalica mladića koji je stajao kraj nje.

Ali nije bila obična muzika — bila je smirena, nježna, topla. Ona vrsta melodije koja te podsjeti da negdje, makar daleko, postoji mjesto gdje je sve u redu.

Kad se tramvaj naglo nagnuo, mladić joj je nehajno pružio jednu slušalicu. „Pomože," rekao je kratko.

Selma se na trenutak dvoumila, ali je prihvatila. Muzika je bila… lijepa. Ona vrsta melodije kod koje ti se ramena spuste, a dah se produbi.

„Šta je ovo?" upitala je.

„Nešto što ne dijelim često," rekao je tiho, „ali izgledalo je kao da bi ti prijalo više nego meni."

Nisu razgovarali dalje. Dijelili su samo jedan mali prostor, jednu pjesmu, jedan trenutak mira usred gradske gužve.

Kad je došla njena stanica, on je vratio slušalicu i rekao: „Ako ti nekad opet zatreba… prepoznat ćeš me po muzici."

Selma je izašla sa osmijehom koji nije očekivala tog dana.

✨ Laku noć — onako kako se šapuće nekome čija se tišina pretvori u muziku. ✨