Vila Duginih Kapljica

Jedne večeri, dok je Selma gledala kroz prozor kako sitna kiša polako klizi niz staklo, iznenada se nebo zasjalo najčudesnijim bojama.

– „Duga!" – uzviknula je Selma radosno.

Ali ova duga bila je posebna. Na samom njenom kraju, u kapljici što je sijala kao dijamant, pojavila se malena vila. Imala je krila u svim bojama i glas mekan poput uspavanke.

– „Zdravo, Selma," rekla je vila tiho. „Ja sam Vila Duginih Kapljica. Došla sam jer si danas bila dobra, hrabra i nasmijala si druge. Želim ti pokazati nešto što samo rijetki vide."

Vila je zamahnula svojim šarenim krilima i duga se spustila sve do Selminog prozora.

– „Popni se," rekla je vila uz smiješak.

Selma je, ni ne trepnuvši, zakoračila na svjetlucavu stazu od boja. I krenule su zajedno gore, visoko iznad kuća, oblaka i ptica.

Na vrhu duge bio je Grad Boja – mjesto gdje svaka kap kiše nosi osmijeh, a svaka zraka sunca pleše uz muziku vjetra. Tamo su živjele ljubičaste mačke koje su pjevale uspavanke, plavi zečevi koji su crtali oblake, i zlatni medvjedići koji su čuvali snove djece.

Selma je upoznala sve, smijala se, vrtjela u krugovima od svjetlosti i osjećala se kao da lebdi u pjesmi.

Ali vila joj reče: – „Vrijeme je da se vratiš, Selma. Snove trebaš doživjeti, ali i sačuvati za sutra."

Kad se probudila, Selma je još osjećala miris duge i toplotu vilinog osmijeha. Na njenom jastuku ležala je sitna kapljica svjetlosti, kao uspomena da je sve bilo stvarno.

Od tada, kad god poslije kiše pogleda nebo, Selma zna — tamo negdje vila opet maše svojim šarenim krilima i čeka je za novi san.