Selma i noćna šetnja gradom

Selma je hodala uskim ulicama starog grada, gdje su lampioni bacali mekanu zlatnu svjetlost.

Svaki korak odjekivao je tiho po kaldrmi, a grad je bio tih, gotovo kao da čeka da netko primijeti njegovu ljepotu.

Na uglu je stajao stariji muzičar s violinom. Njegove note bile su lagane, gotovo šaptom, a melodija je prenosila neku poznatu, ali davno zaboravljenu toplinu.

Selma je stala, slušala i osjetila kako joj srce polako opušta ritam dana.

Kad je završio komad, pogledao je prema njoj i tiho rekao: „Svaka noć zaslužuje svoju pjesmu, nekad samo treba nekoga tko će je čuti."

Selma se nasmiješila i nastavila hodati, ali nota violine još je plesala u njenim mislima, kao da je grad, tajno, šapnuo: nije sve izgubljeno, još uvijek postoji ljepota u malim trenucima.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome ko zna slušati tvoj tihi svijet. ✨