Selma i vidikovac

Te noći Selma je odlučila otići do starog vidikovca na brdu, mjesta koje je voljela kad joj je trebalo malo tišine. Put je bio obasjan samo zvjezdama, a svaka je svjetlucala drugačije, kao da joj pokazuje smjer.

Kad je stigla na vrh, pred njom se otvorio cijeli grad — malen, tih, sa svjetlima koja su treperila kao da dišu.

Sjela je na hladni kamen i posmatrala kako se svjetla u daljini gase jedno po jedno. Bilo je nešto posebno u toj tihoj smjeni dana i noći, kao da svijet sam sebi šapuće: „Dosta je za večeras."

A baš u tom trenutku pala je jedna zvijezda — kratka, brza, ali tako jasna da je Selma zastala i udahnula kao da se boji da će je uzdah izbrisati.

Poželjela je nešto, ali nije to naglas izgovorila. Samo je nasmiješeno spustila pogled i pustila da joj srce zna više od riječi.

Laku noć Selma, neka ti večerašnja želja padne pravo u tvoj san i ostane tamo dok ne postane stvarna.