Selma i crna mačka

Te večeri Selma je ugledala mačku koju nikada ranije nije vidjela — malu, crnu, sa očima koje su svijetlile kao dvije sićušne lampe. Stajala je ispred njenih vrata, ne miaukajući, samo gledajući, kao da je nešto čekala.

Selma je polako otvorila vrata još šire i mačka je ušla, tiho, skoro nečujno, kao da joj je dom poznat.

Mačka je obišla sobu, dotakla svaki ćošak repom i zatim skočila Selmi u krilo. Bila je topla, mekana, ali najčudnije je bilo što je Selma imala osjećaj da je ta mala mačka nešto donijela — neku tihu toplinu, neku nježnu sigurnost koju nije znala imenovati.

Kad se smjestila, počela je presti tako ritmično i mirno da je Selmi djelovalo kao da joj srce konačno kuca u istom ritmu sa noći. U tom zvuku, u toj jednostavnosti, sve brige su se povukle.

I dok je mačka sklopila oči, Selma je osjetila da je ova noć posebna — tiha, meka i smirujuća, baš kako je ponekad potrebno.

Laku noć Selma, neka ti večeras neko ili nešto tiho donese mir, baš onako kako treba.