Dodir svjetla

U sobi je bilo polumračno, samo je plamen svijeće treperio na stolu. Selma je sjedila mirno, a svjetlost je prelazila preko njenog lica kao da ga pamti.

Vrata su se otvorila i on je ušao — tiho, kao da ne želi da prekine čaroliju.

Njihovi pogledi su se sreli. U tom trenutku, sve se zaustavilo: i vrijeme, i misli, i svijet izvan tog prostora.

On nije rekao ništa — samo je prišao bliže, dok se u vazduhu osjećala toplina i nešto neuhvatljivo, ali snažno.

Njegov prst lagano je pomerio pramen njene kose, dodirujući joj obraz tek toliko da joj dah zastane.

Selma nije mogla da izgovori ni riječ. Samo je zatvorila oči i prepustila se trenutku u kojem su tišina i pogled postali jezik koji oboje razumiju.

Ona je osjetila kako joj srce lupa, kao da broji svaki sekund koji traje između dva daha.

On je podigao njenu ruku, poljubio je tiho, i rekao glasom koji je bio više šapat nego riječ: „Kad bi znala kako izgledaš u ovom svjetlu, nikada ne bi sumnjala da te volim."

Sve ostalo je bila tišina — i svjetlost koja ih je grijala, dok su ostali sami sa osjećajem koji nije tražio ništa osim da traje.

✨ Laku noć, Selma — nek te noćas obasja onaj isti plamen koji je grijao njihovu tišinu. 🌙