Noć koja sluša

Kasno je. Grad je utihnuo, a kroz prozor se čuje samo tiho šuštanje vjetra.

Selma leži na leđima i gleda u plafon, koji se pod mjesečinom pretvara u nebo. Svaka sjenka izgleda kao oblak koji polako prolazi, i svaka misao postaje lakša, mekša, tiša.

Razmišlja o danu — o riječima koje je izgovorila, o osmijehu koji je slučajno poklonila prolazniku, o sitnicama koje su je grijale.

I shvata: možda nije sve uvijek savršeno, ali ima toliko toga što je dovoljno.

Topla postelja.

Mir u grudima.

Tišina koja sluša, a ne traži odgovor.

U tom trenutku, Selma zatvara oči i osjeća kako joj se tijelo opušta, kao da svaka misao polako klizi niz tok neke tihe rijeke.

I dok svijet spava, ona zahvaljuje noći što zna sve njene tajne — i čuva ih u tišini, kao prijatelj koji ne mora ništa da kaže.

🌙 Laku noć, Selma — neka te večeras snovi zagrle tišinom koja liječi i svjetlom koje donosi mir. 🌾