Svjetlost u travi

Negdje na rubu grada, gdje se svjetla gase ranije nego drugdje, Selma je hodala stazom kroz visoku travu. Noć je bila meka, a koraci tihi.

Svuda oko nje treperile su sitne svjetlice — kao da su zvijezde odlučile sići na zemlju, samo za večeras.

Zaustavila se i kleknula da pogleda bliže. Jedna mala svjetlica zasjala je jače od drugih, kao da joj se osmjehuje.

Selma je ispružila prst, i svjetlost joj je sletjela na dlan. Nije pekla, nije hladila — samo je grijala, tiho, postojano.

„Znam te," šapnula je. „Ti si onaj mali dio mira koji mi uvijek nedostaje."

I u tom trenutku, svjetlica je poletjela uvis, visoko, i nestala među zvijezdama.

Selma se nasmiješila, jer je znala — nije otišla. Samo se vratila tamo gdje pripada.

Kad je krenula kući, sve je oko nje još svjetlucalo. Nebo i trava disali su istim ritmom, a noć je šaptala: „Mali trenuci, Selma — oni su čudo koje tiho spašava svijet."

🌙 Laku noć, Selma — neka ti večeras u snove slete svjetlice mira, i ostave toplinu kad se probudiš. 💫