Selma i kiša koja je prepoznala osmijeh

Selma je žurila kući kad je počela fina, uporna kiša. Nije imala kišobran, pa se sklonila pod nadstrešnicu male pekare.

Dok je čekala da kiša malo popusti, primijetila je dječka koji je stajao nekoliko metara dalje, držeći kišobran i gledajući je nesigurno.

Na kraju je prišao. „Izgleda da neće skoro stati… hoćeš da te ispratim bar do ugla? Ne bih da stojiš sama na kiši."

Selma ga je pogledala — nije bio napadan, nije se gurao, samo je pristojno čekao njen odgovor, sa blagim, pomalo nervoznim osmjehom.

„Pa… može", rekla je.

Krenuli su polako, pod jednim kišobranom. U tišini su slušali kako kapljice lupkaju po platnu, ritam koji smiruje čak i kad dan nije bio lak.

Na pola puta, on je tiho rekao: „Kiša je ljepša kad imaš nekog pored sebe. Ne smeta toliko."

Selma se nasmijala — ne glasno, nego onim malim osmijehom koji neko vidi samo ako stvarno gleda.

Kad su stigli do mjesta gdje se njihovi putevi razdvajaju, on joj je pružio svoj kišobran. „Zadrži ga. Mislim da te kiša večeras voli malo više nego mene."

A on je samo klimnuo, ušetao nazad u kišu bez zaštite, namjerno, kao da mu ne smeta.

I dok je gledala kako se njegova silueta gubi među kapljicama, osjetila je jednu tihu misao: neki ljudi dođu sasvim neočekivano — i ostave toplinu koja traje duže nego kiša.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome ko ti pokloni mir u večeri koja je počela kao samo još jedna. ✨