Selma i sjedalo pored prozora

Selma je nakon dugog dana ušla u gradski autobus. Autobus je bio skoro pun, jedino slobodno mjesto bilo je pored prozora, tik uz mladića koji je izgledao kao da je duboko u svojim mislima.

Selma je sjela tiho, da ga ne ometa.

Nakon nekoliko minuta, on je sklonio ruksak sa krila i nehajno rekao: „Ako hoćeš, možeš nasloniti jaknu na moju stranu. Prozor je hladan."

Bio je to jednostavan gest, ali potpuno neočekivan.

Selma se nasmijala, lagano: „Sve je u redu, ali hvala."

Nakon još nekoliko stanica, autobus je naglo zakočio, pa se Selma malo zanijela u stranu. Mladić je instinktivno podigao ruku da je pridrži.

„Izvini," rekao je, povlačeći ruku, „navika da pazim ljude… valjda."

Prozor se zamaglio od topline u autobusu, pa je on prstom nacrtao mali osmijeh u uglu stakla. Ne srce, ne poruku — samo osmijeh.

„Za svaki slučaj, ako dan nije bio najbolji," rekao je.

Selma se nasmijala onim pravim osmijehom, koji se ne može iznuditi.

Kad je došla njena stanica i ustala, on je samo kratko rekao: „Drago mi je što si sjela baš ovdje."

Selma je izašla u noć, a u kutu zamagljenog prozora mali nacrtani osmijeh još je blago svijetlio.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome ko ti u prolazu vrati toplinu dana koji ju je izgubio. ✨