Balkon u kiši

Večeras zamišljam kako sjedimo na balkonu dok iz daljine dolazi miris kiše. Nebo se polako zatamnjuje, a prvi topli pljusak udara po krovu kao mekani ritam koji prati naše riječi.

Ti mi pričaš o nekom snu iz djetinjstva, o nekoj maloj želji koja te i danas prati, i dok slušaš kako kiša pojačava, ja gledam u tebe i mislim kako je nevjerovatno da neko može biti i mir i oluja u isto vrijeme.

I dok kiša pravi svoje melodije, ti se malo nasloniš na moje rame — toliko prirodno, kao da si oduvijek tu pripadala. Noć postaje mekša, svjetla u daljini mutnija, a mi tiši, kao da ne želimo poremetiti nešto krhko i lijepo.

Laku noć, ti koji mi i u pljusku donosiš najnježniji mir.