Selma i noćna biblioteka

Kasno uveče, kad je grad već utonuo u tišinu, Selma je zalutala u staru biblioteku koja je radila samo noću.

Vrata su zaškripala tiho, kao da je pozdravljaju nekoga ko pripada tamo.

Unutra su police bile visoke do plafona, a svaka knjiga imala je mali, zlatni sjaj na koricama — kao da u sebi nosi komadić noći.

Selma je polako prelazila prstima preko naslova, sve dok nije naišla na jednu malu, tanku knjigu bez naslova.

Kad ju je otvorila, stranice su bile prazne… ali samo na trenutak.

Zatim su se polako počele ispisivati rečenice, jedna po jedna, i Selma je shvatila da knjiga zapisuje njene misli u realnom vremenu — sve ono što nikada nije izgovorila.

Nije se uplašila. Samo se osmjehnula, jer je prvi put vidjela vlastitu tišinu pretvorenu u riječi.

Zatvorila je knjigu, vratila je na policu, i osjetila kako je lakša nego što je došla — kao da je ostavila mali dio tereta među tim stranicama.

Dok je izlazila, svjetla su se sama prigušila, kao da joj noćna biblioteka želi nežno reći da će čuvati sve što joj je povjerila.

✨ Laku noć — onako kako se šapće nekome ko ti čuva najtiše misli. ✨