Selma i mjesečeva klupa

Jedne tihe večeri Selma je otišla do brežuljka iznad grada, mjesta gdje je noć vazda izgledala malo šira, a svjetla grada malo dalje.

Na vrhu je stajala stara drvena klupa, osvijetljena samo mjesečinom koja je padala preko nje kao srebrn prekrivač.

Selma je sjela, osjećajući hladno drvo pod dlanovima, ali i neki neobjašnjivi mir koji joj se uvukao u ramena.

Mjesec je bio ogroman, gotovo nerealno blizu, kao da se nagnuo nad nju da vidi kako joj je prošao dan.

Rijetki oblaci polako su prolazili preko svjetlosti, praveći kratke sjene koje su plesale po travi.

Selma je u toj igri svjetla i tame pronašla nešto smirujuće — podsjetnik da čak i kad nešto zakloni tvoj sjaj, on se uvijek vrati čim oblak ode dalje.

Oslonila se nazad, zatvorila oči i pustila da je noć nosi, tiha i velika, kao da je čuva.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome kome bi i mjesec malo spustio svjetlost, samo da zaspi ljepše. ✨