Selma i polje koje svijetli u sumrak

Jednog kasnog predvečerja Selma je krenula stazom koja je vodila do starog polja izvan grada.

Bilo je to mjesto koje je pamtila iz djetinjstva, ali večeras je izgledalo drugačije — mirnije, tiše, gotovo nestvarno.

Dok je hodala, posljednje zrake sunca prelijevale su se preko vrhova trave, pa je svaki listić svjetlucao kao da nosi vlastitu malu lampicu.

Kad je stigla do sredine polja, zaustavila se. Vjetar je lagano njihao travu, stvarajući talase koji su izgledali kao da cijeli krajolik diše.

U tom trenutku Selma je osjetila nešto rijetko: potpunu prisutnost. Nije bilo briga, nije bilo juče ni sutra — samo ona, polje i sumporno zlato koje se gasilo na horizontu.

Sjela je na travu, naslonila ruke iza sebe i gledala kako se dan pretvara u noć.

Kad se na kraju ustala i krenula nazad, polje je ostalo za njom da svijetli još nekoliko trenutaka, kao da joj maše.

✨ Laku noć Selma — onako kako se šapće nekome ko ti vrati mir čim mu se približiš. ✨