Selma i zaboravljena vjetrenjača

Jednog kasnog popodneva Selma je krenula stazom do stare vjetrenjače na brežuljku.

Nekada je to bilo živo mjesto: drvena vrata su škripala, a krila vjetrenjače se okretala tako brzo da je cijelo brdo zvučalo kao da diše.

Ali sada je vjetrenjača stajala tiha, skoro zaboravljena.

Selma se približila i dodirnula hladno drvo. U tom trenutku podigao se blag vjetar, tek toliko jak da pokrene jedno krilo — jedan tihi, spori okret, kao pozdrav starog prijatelja koji se još uvijek sjeća tvog koraka.

Selma je ušla unutra. Prašina se dizala u zlatnim trakama svjetlosti, a unutra je mirisalo na staru građu i prošlost.

Sela je na mali drveni sanduk i slušala kako vjetar izvana pravi blage tonove kroz pukotine, kao da vjetrenjača pjeva najsporiju, najnježniju uspavanku na svijetu.

I baš tu, Selma je osjetila neobičnu toplinu — kao da je mjesto godinama čekalo nekoga ko će opet sjesti, disati i vratiti mu smisao.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome ko te vrati u život baš onda kad ti treba tihi vjetar. ✨