Selma i kiša koja je imala glas

Jednog popodneva, dok se grad spremao za oluju, Selma je otvorila prozor da udahne onaj prvi, tihi miris kiše.

Kapljice su počele da padaju, nježno, kao da tek probaju svoj ritam na krovu.

Ali nije joj promaklo nešto čudno — svaka kap koja bi udarila o prozorsku dasku zvučala je kao sićušna riječ, šapat koji nije mogao biti slučajan.

Prvo je pomislila da umišlja, ali kako se kiša pojačavala, šapat je postajao jasniji. Nije bio govor koji je mogla razumjeti… više kao melodija, kao da kiša pokušava da joj ispriča nešto što se zna samo osjećajima.

Selma je naslonila dlan na hladno staklo, i kiša je udarala baš tamo gdje joj je ruka bila — kao da pokušava da odgovori.

Možda je bilo samo popodne puno mašte. A možda je kiša zaista imala glas — i izabrala baš nju da joj ga na trenutak otkrije.

Kada je zatvorila prozor, osmijeh joj je već bio na licu. Neke tajne, čak i kad ih ne razumiješ, ostanu sa tobom kao mala, skrivena radost.

🌙 Laku noć — neka ti večeras i kiša i tišina šapuću najnježnije misli. 🌙