Selma i ogledalo koje nije odražavalo nju

Jedne mirne večeri, dok je preuređivala tavan, Selma je pronašla malo starinsko ogledalo.

Okvir je bio izrezbaren u obliku sitnih listova, a staklo je imalo onu meku, zamagljenu patinu vremena.

Ali kad se pogledala — njen odraz nije radio isto što i ona.

Selma je pomjerila glavu malo udesno, ali odraz je ostao miran. Pomjerila obrve — odraz je tek tada sporim pokretom odgovorio.

Nije bilo strašno. Bilo je… čudno lijepo.

Kao da je ogledalo prikazivalo nju, ali verziju koja živi u njenim mislima: malo mekšu, malo mirniju, bez tereta dana na ramenima.

Selma se približila, a odraz joj se nasmiješio prvi — toplo, iskreno, kao neko ko zna sve o tebi i još uvijek te gleda nježno.

U tom trenutku, Selma je shvatila: nije to bilo magično ogledalo. To je bio trenutak u kojem je prvi put vidjela samu sebe onako kako je nikad ne stiže vidjeti — u miru.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome čiji bi odraz uvijek poželio vidjeti malo duže. ✨