Selma i svijeća koja je pamtila dodire

Jedne tihe večeri Selma je našla malu, ručno pravljenu svijeću koju je dobila mnogo ranije, ali je nikad nije upalila.

Imala je miris vanilije i nečeg toplog, skoro zaboravljenog.

Kada ju je konačno zapalila, plamen je zasijao neobično mirno — bez trzaja, bez titranja, kao da je godinama čekao baš taj trenutak.

Selma je primijetila da se plamen ponaša čudno svaki put kada bi se približila. Kada bi joj lice bilo blizu, plamen bi se malo nagnuo prema njoj — kad bi odmakla ruku, plamen bi se opet uspravio, kao da je pratio svaki njen pokret.

Imao je toplinu koja nije dolazila samo od voska, već kao da pamti sve trenutke kada je Selma poželjela mir, ali nije imala snage da ga potraži.

Sjedila je uz svijeću, gledajući kako se topi u malom zdjelastom obliku, ostavljajući miris koji ispunjava sobu.

Kad je na kraju ugasila plamen, u njoj je ostao mali, mekani sjaj.

✨ Laku noć — onako kako se kaže nekome čiji dodir i tiho prisustvo ostave trag topliji od plamena. ✨