Selma i miris noći

Dok je noć polako osvajala dvorište, Selma je izašla bosonoga na hladnu travu.

Zrak je mirisao na zemlju, lišće i nešto tiho poznato — onaj miris koji se pojavi samo kad se dan sasvim povuče.

Udahnula je duboko i imala osjećaj kao da joj se cijeli dan rastvara u tom jednom dahu.

Negdje u daljini cvrčci su započeli svoju sporiju, večernju pjesmu, a lišće se jedva primjetno pomicalo pod blagim povjetarcem.

Selma je stajala mirno, zatvorenih očiju, i pustila noć da joj sjedne na ramena bez ikakve težine.

Nije mislila ni na šta posebno — i baš zato joj je bilo lijepo.

Neke noći ne traže priču, ni odgovor — samo da ih osjetiš.

✨ Laku noć — neka te večeras uspava sam miris tišine. ✨