Selma i zvuk koji je ostao

Dok se noć polako spuštala, Selma je čula tihi zvuk negdje u daljini.

Nije bio glasan, niti jasan — više kao odjek nečega što se dogodilo ranije i nije htjelo sasvim nestati.

Podsjećao je na smijeh koji se pamti i kad se odavno utiša, na korake nekoga ko je jednom prošao kroz tvoj život i ostavio trag bez buke.

Selma je sjela, zatvorila oči i pustila da je taj zvuk obavije.

Nije tražila objašnjenje. Neke stvari su ljepše kad ostanu neizgovorene.

Kad je zvuk konačno nestao, nije ostavio prazninu — ostavio je mir.

Onaj tihi mir koji ostaje kad znaš da je nešto bilo stvarno, čak i ako je trajalo kratko.

✨ Laku noć — neka ti večeras ostane samo ono što te smiruje. ✨